Kao i uvijek, Çelebi govori i o karakteristikama stanovnika grada. Kakvi god bili njihovi nalazi prije 354 godine, isto vrijedi i danas: „Ljudi su čisti, vjerni, vjernici, monoteisti, religiozni, daleko od ogovaranja i prijevare. Svi, mladi i stari, bogati i siromašni, vrlo su mirni. Čak i kada čuju poziv na molitvu dok broje svoje srebrnjake na tržnici, kažu ‘Lebbeyk Allahüm’ i ostavljaju svoje srebrnjake na trgu te odlaze u džamiju u grupama bez zatvaranja svojih trgovina.“
ZAPRAVO, u hladnom decembru kako ga nitko ne bi poželio, napravili smo studijsko putovanje u Bosnu i Hercegovinu, koja se ne razlikuje od naše domovine i gdje se uopće ne bismo osjećali kao stranci. Akademici, pisci i istraživači u našem timu održali su mnogo sastanaka kako bi napravili rendgensku snimku zemlje i objavili vrlo važne članke u ovom časopisu. Što se mene tiče, kao ljubitelja Evlije Čelebija, trudim se da svako mjesto na koje idem prvo pogledam njegovim očima i da što je više moguće pratim njegove korake. Stoga sam tijekom devet dana koje smo proveli u Bosni i Hercegovini pokušao promatrati gradove koje smo posjetili čitajući iz Čelebijeve Seyahatname.
Članak je ograničen na Sarajevo, glavni grad Bosne, među gradovima koje je Čelebi posjetio, kao što su Srebrenica, Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Višegrad, Foča, Blagaj, Počitelj, Mostar i drugi.
Tko je Evlija Čelebi?
Nemamo detaljnih podataka o životu Evlije Čelebija. Je li mu pravo ime bilo “Evlija” ili ne, gdje i kada je umro te gdje se nalazi njegov grob još uvijek su predmet rasprava. Ograničene informacije koje imamo o njegovom životu saznajemo iz njegovog Seyahatnamea. Sukladno tome, Çelebi (umro 1684.-?-), rođen 25. ožujka 1611. (10. muharema 1020. po hidžri) u Unkapanıju u Istanbulu, bio je izvorno iz Kütahye i, prema vlastitoj izjavi, njegovo podrijetlo seže do Hodže Ahmeda Jesevija. Njegov otac bio je dvorski draguljar Derviş Mehmed Zıllî, a majka gospođa iz palače, rođakinja Melek Ahmet-paše, koji je ujedno bio i veliki vezir, a kasnije će postati njegov najveći mecena.
Nakon što je pohađao poduku od mnogih učitelja, posebno od svog oca, i nakon što je naučio Kuran napamet, Evlija je dosegao završni stupanj svog obrazovanja kada je kročio u palaču. Na Laylat al-Qadr 5. ožujka 1636. nastupio je kao mujezin na ceremoniji održanoj u džamiji Aja Sofija, a prema vlastitom iskazu, njegov glas bio je toliko cijenjen da je pozvan u prisutnost sultana. Sultan ga je sam predao glavnom komorniku i započeo je njegov obrazovni život u palači. Ovdje je uzimao satove glazbe, kaligrafije, arapskog jezika i recitiranja Kurana. Sultan IV. Sultanov ugodan razgovor, duboko glazbeno znanje i opća kultura učinili su ga velikom figurom. Također ga je natjerao da služi kao dvorjanin Muradu.
Blagoslovljen san
Evlija Čelebi kaže da ima veliku želju za putovanjima i da ta želja eksponencijalno raste s pričama koje čuje od važnih ljudi koji dolaze u njegovu kuću i pridružuju se njegovim razgovorima, te da se cijelo vrijeme moli sa željom za putovanjem. Početak svog putovanja pripisuje snu koji je sanjao. Prema tome, Evlija Čelebi se jedne noći ugledao u džamiji Ahi Čelebi, koja se danas nalazi u Eminönüu, a obnovljena je prije nekoliko godina. Tijekom jutarnje molitve, unutar džamije, posebno Poslanik Hz. Tu su Muhammed (s.a.v.s.) i drugi proroci, ashabi, sveci i učenjaci.
Sa’d b. Ebi Vakkas vodi Evliju sa sobom i predstavlja sve u džamiji jednog po jednog. Nakon što je objasnio zašto su ovdje, savjetuje Čelebiju da obavi mujezinsku dužnost, a zatim da poljubi ruku Poslanika (s.a.v.s.) i zatraži njegov zagovor.
Evlija koji je prekrasno obavljao mujezinsku dužnost bio je Sa’d b. Ebu Vekkas ga je uhvatio za ruku i rekao: On ga predstavlja dovodeći ga u prisutnost Muhammeda (s.a.v.s.). U tom trenutku Evlija reče: “Zauzmi se, o Allahov Poslaniče!” Umjesto da kažeš “Putuj, o Allahov Poslaniče!” s uzbuđenjem, kaže. Naš Poslanik (s.a.v.s.) se također nasmiješio i molio svece govoreći: “O Allahu! Učini zauzimanje, putovanja i posjete lakim, uz zdravlje i sigurnost.”
Abdullah Dede, šeik lože Kasımpaša Mevlevi, čije je molitve Poslanik (s.a.v.s.) protumačio, dao je Evliji knjige kao dar i rekao mu da krene na putovanje iz Istanbula. Tako je započela gotovo pedesetogodišnja putnička avantura Evlije Čelebija.
Putopis
Evlija Čelebi putuje s jednog kraja osmanske geografije na drugi. Ne zadovoljavajući se time, prelazi i granice države. Putuje kroz Iran na istoku i Srednju Europu na zapadu. Na sjeveru prolazi preko Azovskog mora, a odatle kroz Kavkaz. Prati rijeku Nil na jugu i zaobilazi Sudan i Abesiniju. Iako u svojoj Seyahatname kaže da je otišao čak do Amsterdama, znanstvenici smatraju ovu izjavu sumnjivom.
U tom procesu posjećuje stotine gradova, sudjeluje u ratovima i preživljava smrtne opasnosti. Opisuje administrativne strukture mjesta, gradova i mjesta koje posjećuje, tradicije i običaje ljudi, usjeve koji se uzgajaju u regiji i način života društva što je detaljnije moguće.
Evlija Čelebi je također pronašao sponzore za ovu nevjerojatnu geografiju kroz koju je putovao. Zapravo, većinu svojih putovanja obavlja na neki način kao vladin dužnosnik. Putuje pod zaštitom mnogih namjesnika, vezira i paša, a posebno svog rođaka, velikog vezira Meleka Ahmeda paše, te obavlja dužnosti koje su mu oni dodijelili. Dok je obavljao ove službene dužnosti, pisao je i svoje Seyahatname. Te dužnosti uključuju biti glasnik, financijer koji je vodio porezne evidencije, inspektor zaklada zbog dovoljnog vjerskog znanja, kurtizana birokratima u njegovom osoblju ili ponekad pratnja ratnog plijena.
Seyahatname, koja se sastoji od ukupno 10 svezaka, vrlo je važno djelo ne samo za Anadoliju i islamsku geografiju, već i za Balkan, Istočnu Europu, Kavkaz i Sjevernu Afriku. Bila bi velika pogreška ne koristiti Seyahatname prilikom pisanja sociokulturne povijesti ovih regija u 17. stoljeću.
Nema sumnje da je Seyahatname djelo neusporedive veličine, ne samo u islamskom svijetu već i za cijeli svijet. Opće mišljenje znanstvenika je da tako detaljan putopis do sada nije napisan.
Bosna do Čelebijevog vremena
Prvi ozbiljni osmanski prodori u Bosnu započeli su nakon zauzimanja Skoplja 1392. godine. Konačno, osvajanje je završeno 1463. godine, a ovdje je uspostavljen osmanski sandžak pod Begom Mehmed Minnetoğlu. Bosna, koja je dugo vremena bila u statusu sandžaka, bila je povezana s rumelijskim beglerbejlik´om i bila je vojno važna regija.
Granice sandžaka proširile su se osvajanjima za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, a nakon Mohačke pobjede 1528. godine, među osvojenim zemljama uvrštene su i sjeverna provincija Banja Luka i srednjobosanska regija Yayçe. Pogotovo danas, kada napravite svaki korak u Sarajevu, naiđete na temeljni rad svaki put kada kročite u grad. Gazi Husrev-begov trud osnivača džamije na trgu i društvenog kompleksa oko nje je velik u ovom osvajanju.
Središte Sandžaka prethodno je bilo Sarajevo, ali je premješteno u Banju Luku kao pokazatelj da će se osvajanja nastaviti dalje na sjever. Zapravo, u vrijeme Ferhat-paše, koji je bio član obitelji Sokolu Mehmet-paše, Bosna je 1580. godine prešla iz statusa sandžaka u status provincije zbog svoje vojne i strateške važnosti u osvajačkim operacijama u Europi.
Kada je Evlija Čelebi došao u Bosnu, govorio je i o administrativnoj strukturi Bosne. Regijom, koja se naziva velikom provincijom, upravlja „vezir s tri perja“ i kaže se da se sastoji od sandžaka Saray, Kilis, Hersek, Izvornik, Pojega, Rahovicse, Zaçne i Kırka – u drugim izvorima iz tog razdoblja zapisano je da je Bihke (Bihaç) bio sandžak, a ne „Rahovicé“.
Osim toga, u provinciji Bosni, vlasnici feudalnih posjeda i timara imali su 10 tisuća vojnika, uključujući i svoje vojnike, a paša 3 tisuće vojnika. U pokrajini postoji ukupno 173 dvorca, a ti dvorci imaju 12 tisuća slugu. U ovom stoljeću, bosanska provincija se u svom najvećem opsegu prostirala do rijeke Drave na sjeveru, Jadranskog mora, isključujući neke dalmatinske gradove, na jugu, rijeke Drine na istoku, rijeke Iber na jugoistoku i malo dalje od Like na zapadu.
Dana 26. travnja 1660. krenuo je iz Edirnea sa Serdar-ı Ekrem Ali Pašom i vojskom poslanom da osvoji grad Oredea – prije poznat kao “Varat” – koji je bio glavni grad pokrajine Bihor u transilvanijskoj regiji – na sjeverozapadu današnje Rumunjske. Nakon žestoke bitke i pada dvorca Varat, pripremljena su osvajačka pisma. Naš „Čelebi“ je također odgovoran za izvještavanje o radosnoj vijesti bosanskoj provinciji.
Evlija Čelebi je odavde krenuo 1660. godine. Do Srebrenice se stiže prelaskom rijeke Drine brodom preko Beograda. Odavde stiže do grada Saraja kroz regiju zvanu Ravna visoravan.
Evlija, koji svoj sehrengiz započinje naslovom „Grad bogatstva, odnosno karakteristike Dvoraca“, daje kratke povijesne podatke i objašnjava kako je sultan Fatih osvojio regiju. Kaže da je ime grada bilo “Bosnasarayı”, što je nastalo spajanjem riječi “Saray”, inspirirane palačom izgrađenom pored džamije Hünkâr, i “Bosnia”, izvedene od imena rijeke koja prolazi kroz grad. Dodaje i da se dvorac prije islama zvao „Mokraha“, što na srpskom znači „kamenito mjesto“.
Kao i uvijek, Çelebi govori i o karakteristikama stanovnika grada. Kakvi god bili njihovi nalazi prije 354 godine, isto vrijedi i danas: „Ljudi su čisti, vjerni, vjernici, monoteisti, religiozni, daleko od ogovaranja i prijevare. Svi, mladi i stari, bogati i siromašni, vrlo su mirni. Čak i kada čuju poziv na molitvu dok broje svoje srebrnjake na tržnici, kažu ‘Lebbeyk Allahüm’ i ostavljaju svoje srebrnjake na trgu te odlaze u džamiju u grupama bez zatvaranja svojih trgovina.“
Iako je bosanski narod izložen intenzivnom napadu sekularizacije zbog utjecaja komunizma iz doba Jugoslavije na religiju i trendova zapadnjačenja koje proizlaze iz života u središtu Europe, stopa popunjenosti džamija tijekom svakodnevnih molitvi je prilično iznenađujuća. Doista, iako izreka „ I Bog je poslao ljudima bezbroj poslanika, a hramovi su ostajali prazni u svakom dobu“ ostaje istinita, pohvalno je što bosanski narod nije ostavio džamije praznima.
Građevina kojoj je Evlija posvetio najviše prostora među džamijama je naravno Gazi Husrev-begova džamija, najvažnije temeljno djelo u Sarajevu.
Govoreći o nekim talismanima u gradu, Evlija Čelebi kaže da se ovdje dogodio i jedan od izvanrednih događaja koji su se dogodili u svijetu kada se rodio naš Poslanik. Poput palače Kisra, kupola crkve Milya u Sarajevu je uništena, a talismani grada su izgubljeni. On samo navodi da čarolija koja sprječava razmnožavanje životinja poput miševa i štakora u gradu nije nestala, te se stoga mačke rijetko viđaju u gradu. Kaže da je to razlog zašto ljudi ne hrane mačke kako bi mogle uhvatiti štetne životinje. Ne bi bilo pretjerano reći da smo zapravo danima šetali po Sarajevu i nikada nismo vidjeli više od nekoliko mačaka.
Naš Evlija zatim opisuje dvorac, koji se nalazi na mjestu odakle se grad vidi odozgo, danas nazvan Bijeli grad. Džamija Sultana Fatiha ovdje je važna. Činjenica da su tragovi džamije Fatih Mehmet Han unutar tvrđave, koja nije sačuvana do danas, već ju je Evlija Čelebi spomenuo samo kao izvor, pronađeni pod vodstvom Adnana Muftarevica, koji je školovanje završio u Turskoj i jedan je od poznatih arheologa Bosne koji koristi sejahatnamu, pokazatelj je koliko je ovaj posao važan za našu povijesnu baštinu.
Grad Sarajevo bio je središnji okrug bosanske provincije i 1660. godine imao je 104 mahale. U gradu u kojem je većina stanovništva muslimanska, 10 naselja čine Srbi, Bugari, Vlaci i Latini, dok 2 naselja čine Židovi. Ostali su svi muslimani. Prema Čelebiju, u gradu je u to vrijeme bilo 17 tisuća kućanstava.
Broj povijesnih džamija koje su danas ostale vrlo je mali, u to vrijeme ih je bilo 170. Dok se u 77 njih obavljaju molitve petkom, ostale su džamije. [i] Kaže da je Ferhat-pašina džamija, koja još uvijek postoji i otvorena za bogosluženje s grobljem usred grada, prekrivena olovom i piše o nedatiranom natpisu na njenim vratima.
Građevina kojoj je Evlija posvetio najviše prostora među džamijama je naravno Gazi Husrev-begova džamija, najvažnije temeljno djelo u Sarajevu. Zapisano je da je džamija bila posebno poznata po svojim brojnim temeljima i velikom broju vjernika, te da se tijekom teške sarajevske zime voda kuhala u velikim kotlovima poput kotlova u pučkoj kuhinji, vruća voda poput fontane točila se iz svih njenih slavina, a dok je cijela vjera uzimala abdest i klanjala, klanjale su se molitve za dobrotvora Hüsrev-pašu. Doista, Gazi Husrev-begova džamija je najmoćnije djelo fondacije, a pratioci koji stalno nose papirnate ručnike kako bi osušili ljude na mjestu gdje se obavlja abdest i danas privlače pažnju.
Osim toga, među džamijama koje spominje Čelebi su i Ali-pašina džamija i Isa-pašina džamija, koja danas više nije na svom mjestu. Hünkar džamiju, koja je još uvijek u obnovi, opisuje kao najveću od džamija. Također kaže da je među džamijama, džamija Hacı Osman, koja se nalazi na početku mosta Hünkâr i danas ne postoji, imala najveću kongregaciju. Čita i bilježi natpis na medresi, koja je dio kompleksa Gazi Husrev-bega i sada je pretvorena u muzej.
Prema Čelebiju, u to vrijeme u gradu je bilo 180 osnovnih škola, 8 darülkurra, 10 darülhadija, 47 derviških loža, preko 110 fontana, 700 bunara, 3 karavan-saraja, 23 karavan-saraja, 5 kupališta, 7 pučkih kuhinja, 176 vodenica i 7 mostova. Mislim da bi trebali mjeseci da se utvrdi koliko ih danas još stoji, a koliko ih je nestalo.
„Grad palača sastoji se od vode…“
Jedna od najvažnijih karakteristika Bosne i Hercegovine nesumnjivo je činjenica da velike rijeke prolaze kroz mnoge dijelove zemlje. Najvažnije od njih su Drina na istočnoj granici, Sava na sjeveru, Una na zapadnoj granici zemlje, koja se ulijeva u Jadransko more, Neretva na kojoj je izgrađen most u Mostaru i rijeka Bosna koja prolazi kroz područje Ilice.
Naš Čelebi započinje svoj govor s rijekom Milačkom, koja dijeli Sarajevo na dva dijela. Te vode, koje naziva rijekama života, povezuje s Crnim morem, a odatle ih ne zanemaruje povezati s Istanbulom. Ova situacija je prozni izraz Čelebijeve veze između Anatolije i Balkana u stihu našeg pokojnog pjesnika Yahye Kemala: „Üsküp je bio nastavak Burse na planini Şar.“
„Čudan, neobičan i neobičan prizor“
Evlija Čelebi, koji u svojoj Seyahatname nije propustio zabilježiti zanimljive događaje na mjestima koja je posjetio, također opisuje aktivnost prijevoza drva koja se obavljala na rijeci Milaçka. Nakon što drvosječe koji su sjekli drvo iz šuma na izvoru rijeke posjeku visoka stabla na tim planinama, svi stavljaju oznaku na drvo koje su posjekli i bacaju ga u rijeku. Drva za ogrjev koja plutaju po vodi i dospiju do brane pored Sultanovog mosta u Sarajevu prepoznaju se po zarezima koje su napravili vlasnici, vezali užetom i odnijeli u domove da “gore i uživaju kod kuće”.
Imena i odjeća muškaraca, žena i djevojaka na trgu
Çelebi kaže da se od muških imena u Sarajevu Mehemmed zvao Maho, Ahmet zvao Ahmo, Şaban se zvao Şabo, İbrahim se zvao İbro, Zülfikar zvao Zuko, Hasan se zvao Haso, Ali se zvao Alo, a žene su se obično zvale Saliha, Sabiha, Raziye, Marzıye, Meryem, Hüma, Nadire ili Ümmühan. Teško je čuti ove izjave od Bosanaca koji danas žive modernim životom. Možda se tradicionalne obitelji u ruralnim područjima još uvijek tako zovu.
Naš Svetac također detaljno piše što ljudi u gradu nose. U skladu s tim, bogati muškarci nose saju čuku ferace, saju kontoš i samurovine. Zimi nose krzno crvene bosanske lisice i satenski kaftan. Cipele su im sve žute, a nose pozlaćene turbane, i kraljevske i kraljevske. S druge strane, Bosanci srednje klase „nose iskerled čuke, hodaju uokolo u kubadi cipelama i nose crni janjeći kaput Dobre-Venecije zimi.“
Evlija, koji mnogo govori o manirama žena, o njima koristi izraze “općenito su žene ljudi zavjesa i ljepote, na razini Rabia-i Adawiyya”.
Nije Bosanac, Bosnjanin
Danas muslimane u Bosni i Hercegovini nazivamo “Bosanci”. Međutim, Čelebi kaže da ovaj izraz nije bio dobro prihvaćen u to vrijeme: „Bosgak znači ‘gluha glava’ i ‘veliki nevjernik’, ali ako ljude ove zemlje nazovete ‘Bosnevî’, bit će sretni.“
„Ja sam njuh munje, njuh crne munje“
Kao i uvijek, Čelebi stvara mali rječnik jezika koji će mu pomoći da se snađe na mjestima koja posjećuje. Također kaže da su ljubazni i mudri pisci u Sarajevu pripremili rječnik stihova na bosanskom jeziku kao analog knjige Šahidi na perzijskom jeziku, te navodi kratke primjere iz tog rječnika. Navedimo ovdje kratki odlomak iz ove vrlo zanimljive pjesme:
„Boğ bog je jedan i yedi je jedan i yedi je jedan/ Duše je život djeteta Adama, život svijeta/ I svijet je postao angil na nebu i nebesa/ Zraka nebeska ray-nike je postala nebeska/ Mama je djevojka, prah je prašina, čavao je znak idola, cesta/ Visoko je visoko, nizko je nisko i nizeti…“
Čelebi završava svoje izvješće o bosanskom gradu opisujući mjesta koja treba posjetiti u gradu. Odavde kreće svom zaštitniku, velikom veziru Meleku Ahmed-paši, u grad Hilevne (İhlevne), koji je danas poznat kao Livno i povezan je s Travnikom.
Umjesto posljednje riječi
Dugo vremena Evlija Čelebi nije bio smatran autorom kojeg treba ozbiljno shvaćati u akademskom smislu. Međutim, zapadni povjesničari poput Johana Von Hammera rano su otkrili Čelebijevo blago i iskoristili ga koliko su mogli u svojim istraživanjima. Putopis je poput inventara za mnoge gradove. U ovom velikom djelu moguće je pronaći mnoge povijesne strukture, kulture i tradicije kojima danas nema tragova.
Sarajevo, ili Bosna i Hercegovina kako je prije bila poznata, osmanski je grad u svakom pogledu. Kada razgledavate grad čitajući putopis, Evlija vam svojim efektnim stilom koji vas može vratiti u to stoljeće stvara osjećaj kao da ste u određenom vremenu i prostoru.
Unatoč svim razaranjima, još uvijek je sačuvala svoju staru teksturu.
